Blog

Zora nad Zlodolom / Blog

Još jedanput su se Hristove reči da će ,,prvi biti poslednji, a poslednji prvi” potvrdile. Umesto da sam se susreo sa knjigom u školi, na kiosku, sajmu knjiga ili u biblioteci, knjigu sam pronašao sasvim slučajno, istraživaljući potpuno različitu stvar.

Upoznaću vas sa knjigom koja sadrži mnogo mudrosti i korisnih informacija (što je verovatno i razlog zbog čega je nema na najvažnijim mestima) kroz njen skraćeni pogovor, koji je napisao Svetislav Pušonjić.

Negde do polovine XX veka, seljaci su činili preko osamdeset procenata ukupnog srpstva. U odnosu prema selu, gradovi su bili sporedna i prateća pojava, mala stecišta nekolicine zanatlija i trgovaca, neophodnih zarad nešto proizvoda koji nisu mogli napraviti u krugu seoskih domaćinstava.

Razlozi su i etnopsihološki. Kao narodu široke duše i slobodnog srca, Srbima je više pasovalo raštrkano, slobodno i nesputano življenje među livadama, šumama i gorama, nego tiskanje na malim prostorima, u teskobi i zagušljivosti gradskih kvatrova, prepunih nesnosnog žamora i dućanskih isparenja. I baš u činjenici da je srpstvo oduvek bilo seljačko, ležala je njegova najveća snaga, toliko puta istorijski potvrđena. Samo takav narod, mogao je na plećima izneti golgotu balkanskih i svetskih ratova, tući neuporedivo brojnijeg i do zuba naoružanog neprijatelja, gaziti ledene visove Albanije danima praznog stomaka, jurišati na Kajmakčalan, probijati Solunski front brže od francuske konjice, čime je izazvao divljenje i savezničke i neprijateljske vojske.

Zato su najveći srpski heroji, vojskovođe, umetnici, naučnici bili uglavnom seljački sinovi, i sve dok je srpskim venam tekla seljačka krv, Srbi kao narod nikada nisu oskudevali u Karađorđima, Miljanovima, Mišićima, Nikolajevima, Petrovićima, Teslama, Pupinima. Dok je selo bilo jako i srpstvo je bilo jako.

Ali kao što se Baš-Čelik nije mogao pobediti borbom prsa u prsa, već je trebalo naći i udaviti onog malog vrapca u kome je počivala njegova snaga, tako se ni srpstvo nije moglo uništiti turskim i nemačkim invazijama, jasenovcima, golim otocima i pasjim grobljima, nego jedino – razorenjem sela.

Tako su seljaci neprestano trovani progresističkim virusima o navodnoj ,,primitivnosti” njihovog rada, života, mišljenja, ,,ropskom položaju žene”, ,,prevaziđenosti patrijarhalnog sistema”, potrebi modernizacije i slično.

Velika posleratna seoba Srba iz Bogom stvorene prirode u betonske kaveze, dovela je Srbe tamo gde nisu mogli ni turski kolac, ni nemačke invazije, ni ustaška kama – na samu ivicu biološkog i duhovnog opstanka.

Priče Božura Hajdukovića inspirisane su baš ovim mučnim periodom u kome srpsko selo biva raspeto između organske težnje da ostane do kraja verno još uvek živim matricama na kojima je hiljadama godina počivalo, i nadolazećih liberalno-progresističkih svatanja kojima je put krčila agresivna titokomunistička ideologija.

Taj ,,sudar svetova” nigde nije tako uočljiv kao u priči ,, Ne ostavljaj tragove za sobom”. Brižna majka, žena starinskog soja, užasnuta seoskim skandalom koji je doneo novi način življenja, poručuje svojim sinovima – studentima: ,,Znala sam ja, bogomi, čim vas poslasmo na te škole, da ćete vi nama neku muku na drob staviti. Neće vas tamo ničemu poštenom naučiti, ne boj se”. Iako nepismena, ova bistra i otresita seljanka lako prozire da se koren moralne raslabljenosti novih generacija nalazi baš u školi, u njenim sumnjivim doktrinama kojima se otrovao i pokvario karakter njihove dece. Sve čemu su deca učena u pobožnim patrijahalnim domovima, nasilno je iskorenjivano iz njihovih duša baš u školama.

Deo tog razarajućeg procesa je i liberalizacija muško-ženskih odnosa, koja u posleratnim decenijama hvata sve dublji koren među omladinom. Evoluirajući kasnije u ,,seksualnu revoluciju”, ona će tokom vremena još agresivinije legitimisati i umnožavati promiskuitet, pornografiju, homoseksualizam i time do kraja izobličiti i unakaziti lepotu i smisao polne ljubavi.

,,Bolje ti je i ne živeti, no živeti pod crnim obrazom”, kaže ova čestita žena iz najdublje moralne strepnje, verovatno krajnje nerazumljive i smešne nekom današnjem tinejdžeru, naviknutom da menja devojke kao garderobu.

Duh liberalizacije, uveliko odomaćen po narastajućim gradovima, kuca i na vrata sela, nagrizujući moralne kodekse i remeteći duhovnu ravnotežu. Slobodni odnosi prema ljubavi, zakomplikovao je muško-ženske odnose, zbog čega i udaja postaje problem. ,,Ko će danas momku vjerovati”, kaže Jelenka u priči ,,Đevojačka sprema”, što znači da obećanje braka (kao i bilo koje drugo obećanje) više ne postoji kao nepisan zakon, odnosno reč koja jednom izgovorena postaje obavezujuća, već samo kao izraz trenutnog raspoloženja koja se može prekršiti sa njegovim prolaskom.

Međutim, koliko god tvrdokorno i nepokolebivo, u sudaru sa duhom novih vremena ni selo ne uspeva potpuno da odoli. Novootvorena kafana ,,Šumski raj” i zanosna pevačica Šestoperka jesu prejako iskušenje čak i za nepopustljive starohercegovačke domaćine. Stari, patrijarhalni moral popušta pred  novim, liberalnim. ,,Ja divnijeg li vremena, majko moja rođena”, uzdiše stari Stevan gledajući u zanosnu Šestoperku, ,,Dok si mlad, gledaj što možeš u se, i na se, i poda se. Ništa ne žali, samo gledaj da se što bolje provedeš, ionako sve prođe, završava on, upotpunjujući time kapitulaciju srpskog patrijahalnoh kodeksa pred agresivnim liberalizmom. Zemaljsko trijumfuje nad nebeskim, prolazno nad večnim. I selo, kao poslednji čuvar zaveta, poslednje uporište srpstva, gubi sebe i nestaje u potrošačkim stihijama.

Od zdravih, stasitih i otresih gorštaka pretvorili su se u bledunjavo, psihotično i poslušno građanstvo, podložno svim vidovima manipulacije. Po selima ostaju starci i nešto mlađih, koji takođe čekaju svoju priliku za beg. Tako otprilike izgleda mnogohvaljena ,,budućnost” – tada komunistička, a danas evropsko i globalističko zlatno tele kome su se poklonili svi posleratni naraštaji.

Iako skromno, delo Božura Hajdukovića je sačuvalo ostatke sveta koji je nestao, za neka buduća vremena, kada će ih neki osvešćeni potomci iskoristiti da taj svet nanovo rekonstruišu i obnove.

Nije nepoznat slučaj da jedna umrla kultura doživi svoje vaskrsenje posle mnogo vekova. I buduća srpska renesansa može započi samo sa selom, sa povratkom njegovim tradicijama i kodeksima. Savremeni život, koji se svakim danom razotkriva kao umnožavanje ludila, besmisla i očaja, tek će potvrđivati neophodnost obnove sela. Neveliko obimom, ali iskonskom lepotom prvobitnog sveta, delo Božura Hajdukovića delovaće pionirski i podsticajno u jedniom takvom poduhvatu.

Priredio za I1 Info: Uroš Lukić

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

NAJČITANIJE

Poželjno kopiranje i uzimanje sadržaja bez dozvole

Za sve informacije pišite nam na

office[at]i1info.net

Copyright © 2015 Flex Mag Theme. Theme by MVP Themes, powered by Wordpress.

To Top