Kada su navedene mjere donesene, bjelopavlićki učitelji zakazali su zbor na kojemu su izrazili neslaganje sa nametanjem programa austrougarskog okupatora, koji duboko zadire negiranju njihovog srpskog identiteta.
Nakon saopštenja austrougarske komande bjelopavlićki učitelji su odmah održali skup, na kojemu su, uz određene rezerve prema daljim namjerama i potezima okupatora, prihvatili da u novonastalim okolnostima rade kao učitelji, s obzirom na njihovu uzvišenu misiju opismenjavanja i obrazovanja učenika i zato što se školski program nije mijenjao.
Oko njihovog rasporeda po školama lako su se dogovorili, kao i to da se njihova misija bude zasnivala na školovanje djece, razvijanju patriotizma kod njih, a da ne čine nikakve usluge i ustupke okupatoru. Po tom starom školskom programu za učenike osnovnih škola oni su radili oko mjesec dana. Potom je učiteljima stigla naredba da moraju dalje predavati po izmijenjenim programima i to bez ćirilice, Srpske istorije i učenja djece srpskim epskim, narodnim i patriotskim pjesmama.
Kada su navedene mjere donesene, bjelopavlićki učitelji zakazali su zbor na kojemu su izrazili neslaganje sa nametanjem programa austrougarskog okupatora, koji duboko zadire negiranju njihovog srpskog identiteta. Stariji učitelji bili su za to da se ipak ne prekida nastava, jer je osnovna dužnost učitelja opismenjavanje i obrazovanje djece, a u suprotnom to bi im bilo onemogućeno. Mladi učitelji, kojih je bilo najviše, kao i stariji učitelj Ilija Mijušković, potpomognuti trojicom pravnika, podnijeli su ostavke na dužnost, jer je iz nastave izbačeno sve ono što ima srpski prefiks, jer bi u suprotnom oskrnavili uzvišeni poziv srpskog učitelja u koji je utkana ćirilica i srpski identitet.
Prva tri učitelja koja su podnijali ostavku bili su Jakša Brajović, Sava Jovović i Andrija Dragović. Oni su zajedno pošli u mjesnu komandu i predali ostavke. Jakša Brajović, učitelj u Gostilju, svjedoči kako ih je primio činovnik u komandi, koji je bio Srbin iz Vojvodine, pokušavajući da ih odvrati od davanja ostavki: „Ja sam Srbin. Sin sam popa pravoslavnog. Ja vama i narodu želim dobro. Bićete odmah strijeljani, rekao je činovnik“.
Kako su trojica učitelja bili odlučni u davanju ostavki na službu, činovnik im je predočio da time neće nanijeti nesreću samo sebi, nego i svome plemenu, u znaku odmazde zbog njihovog čina. Na kraju kada je uvidio da oni neće preinačiti odluku, savjetovao ih je da ne navode pomenuto obrazloženje, već da su to učinili zbog bolesti, a ne zbog izmjene školskog programa, čime je smatrao da na taj način neće odgovarati. Učitelji nijesu željeli da mijenjaju tekst ostavke, jer su baš time željeli da austrougarske okupacione vlasti upoznaju sa pravim razlogom zbog čega su je podnijeli, da im tako dokažu da Srpstvo nije na prodaju bez obzira na cijenu i posledice. Poslije toga trojica učitelja su se vratili u svoje škole i nastavili da učenicima izvode nastavu po starom školskom programu, tj. na ćirilici, predajući im predmet Srpska istorija i ostale srpske sadržaje. Oni su se vratili u škole da predaju, sve dokle njihove ostavke budu usvojene.
Desetak dana kasnije, navodi učitelj Brajović, ostavke je podnijelo i još 11 učitelja. U ostavkama učitelja, pored ostalog je pisalo: „ĆIRILICA I SRPSKA ISTORIJA SU ARTERIJA – AORTA SRPSKOG NACIONALIZMA, A MI SMI SPREMNI DA BUDEMO SAMO SRPSKI UČITELjI I NEĆEMO DA BUDEMO ANACIONALNI. DA BISMO OSTALI DOSLEDNI POZIVU SRPSKOG UČITELjA U CRNOJ GORI, ČAST NAM JE IZVIJESTITI KOMANDU DA SA OVIM PODNOSIMO OSTAVKU NA DOSADAŠNjU DUŽNOST“.
Učitelj Sava Jovović je iznio i svoje razloge zašto je ostao da predaje u školi, iako pod okupacijom, i to samo zato što se prvih mjesec dana učilo po starim školskim programima, a kad je austrougarska uprava izbacila iz nastave ćirilicu, Srpsku istoriju i pjevanje nacionalnih pjesama, on je podnio ostavku.
O tome piše Milan Mišo Brajović („Pleme Bjelopavlići“), preneseno iz lista „Slobodna misao“, pod naslovom „Jedna učiteljska generacija zaslužna narodnog priznanja“, Nikšić, 27.09, 1937. godine: „Primio sam se vršiti dužnost narodnog učitelja pod upravom ćesarskih i kraljevskih vlasti, vjerujući da će bivši program osnovnih škola ostati dalje. Naredbom iz nastave izbacuje se ćirilica, srpska istorija i pjevanje nacionalnih pjesama. Ćirilicom su ispisani svi kulturni tragovi našeg naroda, a ne predavati nacionalnu istoriju značilo bi odreći se prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čast mi je izvijestiti komandu da sa ovim podnosim ostavku na svoju dosadašnju dužnost“.
Koliki su značaj austrougarske vlasti pridavale pobuni bjelopavlićkih učitelja najbolje svjedoči da je tim povodom došao njihov okružni komandant iz Podgorice u Danilovgrad, i odmah pozvao sve one učitelje koji su podnijeli ostavke na službu. On je pokušao da ih privoli da preinače odluku i prihvate da predaju po novim programima, ali kako su učitelji ostali nepokolebljivi, on im je samo na kraju oštro rekao: „Ako hoćete, hoćete, a i ako nećete, hoćete“, aludirajući im da će ih na to, ako dobrovoljno ne pristanu, silom primorati.
Nakon nekoliko dana svi učitelji koji su podnijeli ostavke bili su pohapšeni i sprovedeni u komandu u Danilovgrad, odakle ih je noću pješke četa vojnika odvela za Podgoricu. O tome piše Milan Mišo Brajović, prema tekstu iz „Slobodne misli“ iz 1937. godine: „Dok su ih sprovodili kroz varoš, mnogi njihovi prijatelji i poznanici sklanjahu se da ih ne vide ili da izbjegnu susret sa njima. Jedino stari i sijedi profesor Marko Dragović je išao pored njih i kroz plač ih žalio, govoreći- ‘E, jadna deco moja“. Stari profesor je time izražavao duboko poštovanje njihovog čina, ali i izrazio žal za njihovom sudbinom, jer je bio ubijeđen da će biti mučeni i ubijeni.
Izvor: Srpska24 – Autor: Miljan Stanišić
