Srbija

Ko je bio Atanasije Jevtić?

Rođen je kao Zoran Jevtić 8. januara 1938. godine u zaseoku Brdarica , sela Draginja blizu Šapca, koje mahom naseljavaju Romi. Završio je bogosloviju u Beogradu u čuvenoj generaciji sa vladikom Artemijem, Amfilohijem, Lavrentijem, Žarkom Gavrilovićem, popom Žućom, Savom Arsenićem itd…

Foto: Borbazaistinu.rs

Bio je poznanik (učenik) oca Justina Popovića , pored vladike Artemija (koji je bio prvo posleratno duhovno čedo oca Justina, na kraju i jedino), Amfilohija Radovića, Lavrentija, …

Upisao je Bogoslovski fakultet 1958, a zamonašen je 3. decembra 1960. godine. Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu juna meseca 1963, a sledeće 1964. godine odlazi na Teološku akademiju na Halki (Turska), a potom na Teološki fakultet u Atinu.

Tu je odbranio doktorsku tezu iz dogmatike na temu „Eklsiologija apostola Pavla po Svetom Jovanu Zlatoustom“. Izlaskom iz Srbije radi daljeg bogoslovskog usavršavanja našao se, kako napred pomenuh, na Halki u blizini Carigrada. Tamo je mogao da padne pod uticaj carigradskog ekumenističkog patrijarha Atinagore. Ovaj je tih godina postao poznat naročito po susretu i zagrljaju (1964) u Jerusalimu sa rimskim papom Pavlom VI takođe i po tome što je 1965. godine sinodskom odlukom Carigradske crkve „ukinuo“ anatemu koju je na Rim bacio carigradski patrijarh Mihailo I Kirularije 1054. godine zbog iskrslog velikog raskola.

Iz tih atinskih studentskih dana sjeća ga se i prof. Dr. Miodrag M. Petrović koji o tome kaže:
„Za vreme studija na Atinskom univerzitetu, sedamdesetih godina prošlog veka, stanovao sam u studentskom domu „Apostoliki diakonia“. Tamo se tih godina pojavio jeromonah Atanasije Jevtić u nameri da doktorira. Pre toga bio je na Bogoslovskom fakultetu na ostrvu Halki blizu Carigrada. Blagodareći predstavljanju kao duhovno čedo ave Justina Ćelijskog, obasipan je velikom pažnjom, posebno od strane Grka. Svi su mu izdašno izlazili u susret, prevashodno protivnici ekumenizma, ali, radi određenih ciljeva, i najveći pobornici ekumenizma, kakav je bio tadašnji patrijarh carigradski Atinagora I (1948-1972).

Tada sam ga i ja uvažavao, uveren da je iskreni sledbenik svog duhovnog oca. Nisam ni pomišljao da će izneveriti pravoslavno držanje i postati pobornik navodno „pravoslavnog ekumenizma“ do mere da neosnovano svrstava u ekumeniste (ikumeniste) čak i svetog Justina Ćelijskog. A ovaj je, što je opšte poznato između ekumenizma i svejeresi stavljao znak jednakosti za sva vremena.“

U jesen 1968. godine odlazi u Pariz, gde najpre nastavlja bogoslovske studije na Institutu Svetog Sergija i dalje usavršava znanje francuskog jezika. Posle provedene jedne godine izabran je za profesora na Institutu.
Naredne tri godine je predavao Uvod u bogoslovlje i Patrologiju sa Asketikom, a poslednju godinu predavao je i Istoriju crkve vizantijskog perioda.

Vratio se iz Pariza 1972. godine i od tada je na Bogoslovskom fakultetu SPC u Beogradu niz godina predavao Istoriju hrišćanske crkve, neko vreme Istoriju srpske crkve, a 1987. izabran je za redovnog profesora Patrologije.

Gordost i umišljenost zbog stečenih znanja osmelili su ga da u Zagrebu izjavi: „Neka izvini Sveti Sava“! Time je hteo da kaže kako je ne samo svog duhovnog oca nego i Svetoga Savu nadrastao. Nadmeno se vinuo toliko visoko da u svom prevodu Psaltira nekoliko puta sebe stavlja iznad i samog Gospoda, jer piše: „Potrpeh te Gospode“! Zato nikakvo iznenađenje ne predstavlja to što se sa takvom svojom teologijom, natopljenom egocentrizmom, episkopocentrizmom i ekumenizmom drznuo da se postavlja iznad Vaseljenskih i Pomesnih sabora, iznad Crkve.“, kaže prof.dr. Petrović.

Biran je za dekana Bogoslovskog fakulteta u periodu 1980—1981. i 1990—1991. godine.
Tokom rada na fakultetu, objavio je oko stotinu naučnih radova u kojima se većinom oslanja na ideologa ekumenističkog bogoslovlja Jovana Zizjulasa. Otvoreno istupa, zahvaljujući odličnom poznavanju filozofske i teološke misli i svojom svestranošću, ostvarujući dijalog sa tadašnjim zastupnicima marksizma i materijalizma.

Od 1991. bio je episkop banatski, a već sledeće godine otišao je za episkopa zahumsko-hercegovačkog.
Njegov školski drug, a jedan od najvećih stručnjaka za crkveno pravo i bogoslovlje prof. Dr. Miodrag M. Petrović o njegovom premještanju sa eparhijskih katedri kazao je sledeće:

„Olako je, grubo kršeći crkvene kanone, uskakao sa jednog episkopskog sedišta na drugo, treće… izazivajući velike smutnje gde god se nađe. Nije bilo potrebno da promeni tri episkopska sedišta (poslednji put čak i posle ostavke navodno zbog bolesti) da bih ga označio kao „trisepiskopa“. Jer za ovo zvanje, po učenju Crkve, dovoljno je i jednom samo ostaviti svoju „nevestu“ (tj. eparhiju) i prigrliti tuđu. A „trisepiskopos“ je ironija i znači „preepiskop“, što će reći – nikakav episkop, o čemu sam ranije detaljno pisao.“

U Hercegovini je za vrijeme rata pomagao borce i u nekoliko navrata ih posjećivao na položaju.

Izabran je za prvog rektora novootvorene Duhovne akademije Svetog Vasilija Ostroškog u Srbinju, 1994. godine.
Usled povrede vrata, povukao se sa episkopske dužnosti uz saglasnost Svetog arhijerejskog sabora 1999. Nipodaštavajući kanonsku zabranu po kojoj je nedopustivo da episkop u redovnim okolnostima bira sebi naslednika u episkopiji, izabrao je Grigorija da ga nasledi na tronu Zahumsko-hercegovačke eparhije koja mu je bila druga po redu „nevesta“.
U SPC je bio perjanica obnovljeničke jeresi tj. Bezočnog i proizvoljnog mijenjanja sv Liturgije.

Navodna nemoć da obavlja dužnost u svojoj eparhiji nije mu smetala da 2010 godine helikopterom okupacionih NATO snaga dolijeće iz Trebinja u Gračanicu na KiM kako bi po nalogu Američke ambasade i NATOa sa episkopije uklonio kanonskog episkopa i svog brata vladiku Artemija. Tu je zabilježeno njegovo neprimerno ponašanje i upad sa šiptarima u prostorije vladike Artemija kojom prilikom je obio privatne fioke vladike Artemija i iz njih uzeo sve što je našao.
Njegovim djelovanjem sa prostora KiM je protjerano oko 150 monaha i monahinja , da bi nakon odlaska njega i Amfilohija manastiri ostali pusti, a narod bez nade u bolje sutra.

„Koliko mu nije stalo do jedinstva u SPC pokazao je mnogo puta, i na razne načine, a naročito onda kada se svrstao na stranu njenih neprijatelja da sa Kosova i Metohije izagna kanonskog episkopa dr Artemija. Ovaj je svojim ispovedanjem vere i držanjem smetao prvenstveno Albancima i Amerikancima. Nijedna sila među svetskim moćnicima nije bila kadra da ga bez saradnje sa srpskim episkopima ukloni sa episkopskog sedišta. Drugim rečima, jedini koji su mogli to da učine, ali ne kanonski nego po želji i na pritisak sa strane, bili su episkopi Srpske pravoslavne crkve. Među ovima predvodio je, i to sa izraženom mržnjom, opanjkavanjem i likovanjem, Atanasije Jevtić. Nije mogao da podnese to što episkop Artemije, za razliku od njega, nije odstupio od pravoslavnog i antiekumenističkog duha svog učitelja i duhovnika – svetog Justina Ćelijskog.

Atanasije Jevtić, radeći sa Amfilohijem i nekolicinom drugih episkopa protiv Artemija, radio je, u stvari, protiv pravoslavnog srpskog življa i njihovih svetinja na Kosovu i Metohiji, protiv cele Srpske pravoslavne crkve i protiv države Srbije. Na tom zadatku sve mu je bilo stavljeno na uslugu: Sinod SPC, albanska policija, KFOR, srpska policija, helikopter. Da je bio potreban i američki avion za izvršenje tog zločinačkog zadatka, svakako bi ga imao na raspolaganju, ako ne lično od predsednika, kao što je slučaj bio sa carigradskim patrijarhom Atinagorom, a ono od potpredsednika Bajdena svakako.“ kaže prof. Petrović.

Ostaće čuvena i zapamćena njegova izjava „Kanone okačite mačku o rep.“

Čitav život ovoga čoveka zasnovan je, kako izgleda, na kvazi-identitetu. Identitetu kvazi-justinovca. I iz toga kvazi-identiteta proizilaze mnoge kvazi-osobine. Od kvazi-episkopstva – odrekao se prve svoje Eparhije, svoje neveste, i pretrčao kod druge, a zatim se odrekao i nje, da bi živeo slobodno, želeći međutim da se i dalje naziva Episkopom(!) – pa sve do psevdo-bogoslovskog autoriteta. Za pojedine je on, međutim, neosporni bogoslovski autoritet. Ali takvo žongliranje, i takvo blefiranje, nema veze sa istinskim bogoslovljem. Niti ima veze sa istinskim znanjem. Sa psevdo-znanjem i psevdo-učenjem, svakako ima i te kako veze.

Činjenica je da je šteta koju je on, sa svojim sa-poslenicima, naneo Srpskoj Crkvi, neizmeriva, i u mnogo čemu nepopravljiva. Samo njegovo višedecenijsko delovanje preko Bogoslovskog Fakulteta u Beogradu, vodi u propast mnoge. Godinama su, i decenijama, oni sačekivali mlade tamo i usmeravali ih putem koji vodi u zemlju Nedođiju. Reformskoga duha, kakvog jesu, a ne Predanjskog, posvetili su sebe sprovođenju reformi u svim segmentima života Srpske Crkve. Izdaja otadžbine – zadržimo se samo na Kosovu – pored izdaje Vere, samo se uklapa u opšti
program rada.

Time i završavamo ovaj kratki osvrt.

Neka bi milostivi Gospod molitvama svih nas i episkopu Atanasiju oprostio sva sagrešenja voljna i nevoljna, sve za šta se do potonje ure pokajao. Amin.

1. Арх. Симеон, Кратки осврт на писање квази-јустиновца А. Ј.

2.У тексту су кориштени цитати проф.др. Миодрага Петровића из текста „ Лествица екуменизма Атанасија Јевтића, бившег епископа, и односи Рима, Цариграда и Москве“.

Izvor: Borbazaistinu.rs

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

NAJČITANIJE

Poželjno kopiranje i uzimanje sadržaja bez dozvole

Za sve informacije pišite nam na

office[at]i1info.net

Copyright © 2015 Flex Mag Theme. Theme by MVP Themes, powered by Wordpress.

To Top