U cetinjskim “Zapisima”, knjiga druga za 1928. godinu, Mićun Pavićević je publikovao portret o kučkom vojvodi Marku Miljanovu. Ovu građu mu je dao Vule Ivanov Drekalović, savremenik i doživotni pratilac vojvode Marka. Međutim, kako kaže Mićun Pavićević:
“…portret je bio nepoćudan simpatizerima bivše dinastije Petrović. Oni su pokušali da ga usmenim ‘kritikama’ obesnaže. Međutim, ja sam svaki podatak o njemu, prije nego sam ga i objavio, provjerio od nekolicine starih crnogorskih državnika, koji su i dalje zadržali svoje simpatije prema Knjazu Nikoli. Kritičari ovoga portreta naročito su udarali na to da nije vjerno predstavljen. Markov sukob sa Knjazom ‘Zapisi’ su jedan dio sukoba naročito izostavili, pa je članak izašao krnj.
Od tada i ne sarađujem u ‘Zapisima’. Gospodin Radosav Medenica, jedan od uređivača ‘Zapisa’, u svesci za juli i avgust ove godine, publikujući jedno pismo Marka Miljanova Knjazu Nikoli, naročito je želio naglasiti, da je moj članak o kome je riječ vrlo pretjeran i da ne odgovara stvarnosti. Ta konstatacija gospodina Medenice i suviše je smjela. Ona ne počiva ni na jednom pozitivnom argumentu. On za nju nema apsolutno nikakvog ni usmenog ni pismenog dokaza. Naprotiv, pismo koje publikuje, najrječitije dokazuje oštar sukob između Marka Miljanova i Knjaza Nikole, koji nije ni poslije njihove smrti ostao izglađen. Sukob o kome je riječ u mome portretu, datira od nazad 50 godina, dok je Markovo pismo, koje Medenica objavljuje, tek iz 1901. godine.
Da bi se čitalačka publika uvjerila o tačnosti i objektivnosti moga članka, ja sam prizvao Vula Ivanova, narodnog istoričara, da pred svjedocima ponovi onaj dio svoga kazivanja, koji se tiče Knjaza Nikole i Marka Miljanova. On je to učinio i taj njegov iskaz od riječi do riječi glasi:
‘Obnavljam, sam, bez ičijega upustva i savjeta, moj iskaz, koji sam u svoje vrijeme ispričao gospodinu Mićunu Pavićeviću o sukobu između Knjaza Nikole i Marka Miljanova. A da ću sve kako je bilo kazati od riječi do riječi, pravo, istinito, na to se uvijek mogu i zakleti. Kleo se nijesam nikada. Poznat sam kao čovjek pravedan i istinit. Uvijek ispravan prema državi i narodu, za to sam i nagrađen od države, kao nacionalni borac, sa 1300 dinara mjesečne penzije. Sukobi su tekli ovijem redom. Svaku sam riječ čuo i vjerno je pred vama iznosim:
“Dođe Knjaz na saraj Bećir-Bega Osmanagića, u Podgorici, sa 60 kabadahija i perjanika. Pođosmo vojvoda Marko i ja, da uđemo kod Knjaza, jer smo tada živjeli u kući Mučića, u Podgoricu. Kad smo prošli pored kabadahije i perjanika, gledaju nas mrko. Ja stadoh među njima, a Marko pođe naprijed da ulježe kod Knjaza. Neko mu šapnu, a ne znam ko: ‘Mušketat će vas, Marko!’ Marko se jedanak vrati kod mene i reče: ‘Ajdmo sad doma’. i mi smo odatle pošli živim koracima kod kuće. U putu mi kaza da će nas pobiti.
Kad dođosmo kod kuće zapita me, šta ćemo da radimo. Ja mu odgovorih, da pričekamo ovđe i da pobijemo nekoliko od ovih konja, pa će onda i oni nas. Vojvoda reče: ‘Nemoj, no da idemo na Medun, ako ne budu kuću uhvatili, a ako budu mi ćemo u pećinu’. Ja sam tada uzeo pare, koje je imao, i krenuli smo, on na konja, a ja pješke, dok dođosmo na Vrela Ribnička. Ja se bijah umorio i rekoh mu da počinemo, pa nam da Bog da udarimo. Počinuli smo i pili vode.
Produžili smo besputice preko Kakaričke Gore, došli na Medun, i poslali jednu đevojku sa ključevima da nam otvori kuću i vidi da je nijesu opkolili. Na Medun smo ostali kao tamničari punih 14 mjeseci. K nama nije smio niko doći od Knjaza. i tako mi Boga, vojvoda je sam vadio vodu iz ubla, da pije, kad ja nijesam bio kod kuće; jer nije imao ko da ga posluži.
Ja sam jednoga dana pošao u Podgoricu i čuh đe u kafanu razgovaraju dva Crnogorca međusobno: ‘Marko je u apsu na Medun’. To su bili špijuni, koji su ovo naročito predamnom govorili da ja kažem Marku.
Sve dok je Marko bio na Medun, Knjaz je naredio da kod nas niko ne smije doći i da ga niko ne smije zvati ‘vojvoda’, no ‘Marko Kasapović’. Kad se ja povratih na Medun pitah ga: ‘Što mi nijesi kazao da smo mi uapšeni na Medun?’
‘Ko to veli?’
‘Veli Knjaz’.
‘Pa što ćemo mu, on je Knjaz.’
Ja mu rekoh: ‘Ja neću tako, no da idemo na Cetinje, pa ako poginemo’, znat‘ će sva Evropa, ako ne poginemo, platit’ ćemo mu sve što smo mu dužni’.
On pristade i odosmo na Cetinje. Padosmo na konak u lokandu Jefta Miletina. U jutro smo se digli i prošetali kroz Cetinje. Ko nas gođ ponzavaše, ne smijaše se ni primaći na 20-30 koraka.
Sjutradan dođe Knjaz sa svitom u crkvu. Bijaše Mala Gospođa. Pođosmo i mi u crkvu. Poslije službe kad izađosmo na pijacu, odmače se od nas svako. Kad pođosmo malo naprijed sretosmo komandira Mila Martinovića, koji je bio kum Markov. Pitasmo se sa njim i pozove nas na ručak. Marko mu reče: ‘Nemoj‘ činiti glavobolje sebe’. Milo odgovori: ‘Ko tražio glavobolju, on je i našao’.
Pođemo na ručak. Ručasmo, digosmo se i obrnusmo put lokande, pokraj kuće Maša Vrbice. U to dođe Đuza Vukotić, upravitelj cetinjski, pod prozor Mila Martinovića i zovne ga: ‘O Milo Martinoviću’. Milo izađe na prozor i odazva mu se, a mi stadosmo. Pita ga Đuza: ‘Koga si zvao na ručak?’
‘Koga mi je milo bilo’, odgovori Milo.
Đuza diže prst i reče: ‘Hajde Bogme, Milo mali, ćeš mi platiti’.
‘Ko će platiti, konju od konja, oca i majku’, odgovori Milo, pa produži: ‘Čekaj me’, i uze oružje. Đuza uteče u palac (knjaževu palatu). Mi produžismo i dođosmo u lokandu.
Isti dan, bilo je sahat (sat) pred noć, bješe i još dana, dođe Đuza Vukotić i reče: ‘Vi dva ne čekajte večere na Cetinje, rekao je Knjaz’.
Mi smo skočili na noge i Marko reče vojvodi Miljanu, koji sjedijaše na drugoj strani, jer ne smijaše kod nas: ‘Mi vojvoda Miljane, idemo doma’.
A on reče: ‘Što?’ i prekide, dodajući: ‘A, a’, označujući tim da zna.
Ja izvedoh konja i krenusmo. Kad dođosmo više špedata, viknu Đura Vukotić ispred palca gđe je bila neka murva: ‘O Vule Ivanov’. Marko ne čujaše. No mu ja ustavih konja. ‘Što j’e Vule?’
Ja mu rekoh: ‘Ka da im je palo na um, da me još jednom ustave, no ti ajde, pa ako me puste i ja ću doći’.
‘Neću čoče, no da vidimo što hoće’.
U to dođe i Đuza sa pet šest perjanika u trku preko livade, đe je sada Zecki Dom, pravo k nama. Vojvoda Marko, videći Đuzu i perjanike reče: ‘Ha Nikola sokole!’ i nasmija se.
Đuza reče: ‘Rekao je Knjaz da se vrnete’. Mi se odmah i vrnusmo. Pođosmo pravo u palac zajedno. Kad dođosmo, straža nas pusti. Mene perjanici unutra u palac ustaviše. Marko minu naprijed. Knjaz bješe u odžakliju. Čim ga Marko viđe viknu iz glasa: ‘Što je Knjaže, zlo ti jutro?!’
‘Koje, zlo jutro, ciganine od ciganina’.
‘A nijesam ciganin od ciganina, no junak od junaka od 12 đedova. No što je tebe, Stanin sine! Lampijeru od lampijerice. Nijesi ti sin Mirka Stankova, no Stane Bajičke, koja se pomanjivala dvadeset puta’.
Knjaz se približi Marku i dohvati se za levor (opasač). Marko reče: ‘Ne varaj ga, Knjaže, ne smiješ Boga mi. Znam te koji si junak’; pa se cuknu po svome pojasu i reče: ‘A ja, Boga mi, moga ako dohvatim, neću ga prevariti’.
Nastupila je i dalje vika među njima, koja je trajala čitavo pola sata. Poslije toga izašli smo i pošli u lokandu, đe smo konačili. Odmah poslije večere doša je perjanik i pozvao Marka kod Knjaza. Ja nijesam tada s njim bio, ali mi je Marko, kad se povratio pričao, da ga je Knjaz pitao, da li mu se glava malo ohladila, a onda mu je odgovorio, da se lako maloj glavi kod velje ohladiti.
‘Hajde’, reče Knjaz, ‘umiri se i dat’ ću ti sve što tražiš’.
Ja sam mu odgovorio: ‘Neću ti ništa, jer te ništa ne vjerujem. Samo ti tražim foj karte (pasoš)’.
‘Ne dam ti ga’.
‘Hoćeš i uzet ću ti ga’.
‘A kako, ja sam Knjaz’.
‘A neznaš je li? Kliknut ću te sjutra ispred palca, da ti se sva Evropa nasmije’.
‘Ha, ha, hoćeš Boga mi, da se hvališ’.
‘Hoću, Boga mi i drago mi je i brani ako možeš’.
Sjutradan smo pošli i uzeli pasoš za Srbiju. Napominjem i to, da mi je te večeri Marko rekao, da je pri razgovoru sa Knjazom još i to rekao: ‘Ja te neću varati, kao drugi Crnogorci, da uzmem pasoš za Carigrad, ili Bugarsku, pa odatle da idem u Srbiju, no ja idem pravo u Srbiju kod Knjaza Srbije; ne zato, što je on bolji no ti. Ne valjaš ni ti ni on. No da ispunim srpsku dužnost’.
Ovo se od prilike odigralo nazad 46 godina. Marko tada nije pošao u Srbiju, jer mu nijesu dali Kuči. Zaboravio sam još i to da kažem, da je na dan sukoba između Đuze Vukotića i Mila Martinovića, zbog našega ručka, bio sukob i između Đuze i popa Nikole Simovića, koji je i danas živ. A evo zašto. Pop Nikola je nazvao Marka vojvodom, a Đuza mu je odgovorio, da on nije vojvoda, no Marko Kasapović.
Prije ove svađe i događaja, između vojvode Marka i Knjaza Nikole, desio se i ovaj slučaj:
Bijasmo s vojskom u Zatrijebač. Dođe pismo Marku od Knjaza, da ide odmah na Danilov Grad. Marko ostavi mene kod vojske, a on pođe. Kad dođe na Danilov Grad, rani ga pop Ilija Spahov, po naredbi Knjaza Nikole; jer Knjaz nije mogao da trpi Markobo junaštvo i poštenje. Sjutradan dođe mi glas, da je Marko poginuo. Pođem na Danilov Grad, a zamnom pet šest Kuča. Marko je tri dana bio ranjen, a Knjaz nije dolazio da ga vidi. Treći dan prije podne, kad sam ja držao stražu, da ga ne pribiju, ili ne otruju, evo Knjaz. Kad mi se primače na dvadeset koraka, postavih pušku i sretoh ga. Knjaz me pita: ‘Je li Ilija ovđe?’ Ja mu odgovorim da nije. Knjaz reče: ‘Nemoj da ko drugi straži kod Marka do ti, dok sam ja kod njega’. Ja mu odgovorih, da neće.
Ulježe kod Marka i išćera sve tri njegove šćeri iz kraj njega, među kojima je bila i Anđe. Ja dadoh svoju pušku Mileti Spahovu, da on straži. (Mileta je i sad živ.) Pa onda pođoh na vrata od Markove kamare, da slušam što će razgovarati. Knjaz reče: ‘Marko, jesi li oštećen?’
‘Ne znam’.
‘Neće ti biti ništa ako Bog da’.
‘Ne znam oće li ili ne. No što me ubi, crn ti obraz?’
‘Nijesam, Marko’.
‘Jesi, jesi, no što ne sačeka dok svršimo boj s Turcima, pa da me tada ašićare, mušketaš, da me ne kradeš, kad mi nijesi mogao trpjeti poštenje. No učinje boj na sred boja’.
Knjaz reče: ‘Ja mnim neće znati niko, Marko?’
Marko odgovori: ‘Ako ja ne umrem, bi mogla biti pogodba, a ako umrem, bit će ti zlo na sred tvoga doma’.
I na to su se razdvojili. Ja se povratih s vrata na svoje šiljbočno mjesto.”
Da je, danas, Vule Ivanov Popović Drekalović, kojega lično poznajemo, pri čistoj svijesti i potpunoj razboritosti i razumijevanju, pred nama, sam po sebe, svaku riječ u ovom napisu izgovorio i u peru izdiktirao, jamčimo svojom čašću i potpisujemo svojim potpisima.
Živko Premović, komesar Finansijske Kontrole.
Milo P. Pejović, pensioner (i u peru od riječi do riječi uhvatio).
Podgorica, 22. septembra 1928. godine.
Niko pametan i nepristrasan ne može posumnjati u pripovjedanje jednog pobožnog 90-ogodišnjeg starca, koji je sve davao za obraz, a obraz ni za što. Još kad se zna, da je taj starac bio desna ruka vojvodina, u danima njegovih najvećih muka i iskušenja. Vulevu priču potvrđuju bezbroj primjera iz života vojvode Marka i njegovih odnosa sa Knjazom Nikolom. Navesti ćemo ovdje jednu anegdotu o Markovu zatočenju na Medun.
Došao neki stranac da ga tajno posjeti i upitao ga kako mu je samovati i robovati. Marko mu je odgovorio u stihovima:
“Svaka m’ rđa po pepelu čeplje, (Svaka rđava osoba gazi po mom pepelu)
Glavarstvo me nikakvo ne veže, (Nemam nikakve obaveze prema Knjazu)
A šuto mi među oči piše.” (A ovan bez rogova – šut, mi drži lekcije)
